Hrvatske kocke kuće

Veljko

07.06.2018

Kako bi napuštene kuće iz šezdesetih i sedamdesetih godina mogle postati žarišta života diljem Hrvatske?

Zašto su se tako razmnožile te hrvatske kocke?

Hrvatska su sela posuta prepoznatljivim kockastim kućama iz socijalizma. Prizemlje, kat i potkrovlje, do nekih 10x10m u tlocrtu, dvostrešni krov s velikim strehama. Uski balkoni koji uglavnom služe vješanju tegli s pelargonijama. Simetrični otvori na “prednjoj” fasadi - balkonska vrata s prozorom – pomalo razroko gledaju u iste takve preko puta ceste.

Tu fasadu zovem prednjom zato što uvijek gleda na ulicu. Nema veze gdje je koja strana svijeta, odakle dolazi sunce, gdje je dvorište, gdje je susjed, gdje je šuma ili kako je nagnut teren. To je fasada za pokazivanje i nadgledanje, pa su te kocke s krovom i zbog nje tako prepoznatljive.

Nisu sve te kuće iste. Postoje varijante i varijante varijanti, ali “pan-kockasti jezik” je prepoznatljiv i ističe se u krajoliku jer te kuće, koje su već nehotično oblikovale svoju tradiciju, uglavnom djeluju kao mrge u odnosu na ljude, na starije i “tradicionalnije” prizemnice s tavanom, a i na grmlje, drveće, vrtove i polja koja ih okružuju.

Ima takvih kuća i u gradu, pogotovo u dijelovima grada koji su nekad bili sela, a onda ih je grad progutao. Tu su uglavnom odmaknute od 1 do 3 metra od bočne međe, i sagrađene na mjestu malih starih kuća u malim ulicama, pa opet izgledaju kao mrge u odnosu na male, mračne i tajnovite, prolaze između kuća, kao i u odnosu na ulice bez stabala, pune ograda, garaža, nadstrešnica za aute i auta bez nadstrešnica.

Zašto su se tako razmnožile te hrvatske kocke? To je složeno pitanje, socioekonomsko, političko, građevinsko, psihološko, i stvarno zaslužuje interdisciplinarno istraživanje, ako ga već netko nije napravio. Ali ovo je kratki tekst, i mene zapravo zanima što ćemo mi s tim kućama.

Možda bi ipak bilo bolje da je kuća bila manja. Možda bi ipak bilo bolje da su veliki prozori bili okrenuti na jug, a ne prema ulici? Puno možda, ali temelji su tu gdje jesu i točka.

Nije da me to tišti osobno – ja ne živim u takvoj kući, a moji su imali ambicije napraviti takvu vikendicu, ali onda je došao rat i sve je ostalo na suterenu s vrtom, koji je prodan (i suteren i vrt). I dobro da je prodan jer nitko od nas nema vremena za bavljenje vikendicom. Ali mnoštvo takvih kuća je prazno, prvenstveno na selu, iako su građene za život. Ljudi su otišli za poslom (ili pred vojskom) u grad, ili se ipak nisu vratili iz Njemačke, ili sad odlaze u Irsku.

Osim toga, te su kuće mnogima teret i rado bi ih prodali u bescjenje ili zamijenili za puno manji stan, samo kad bi netko htio taj teret preuzeti na sebe. Gradili su ih ljudi za sebe i djecu koja će se, kao, oženiti i živjeti u istoj kući. Svakom jedna etaža, a i «babu» je trebalo negdje smjestiti pa je ljetna kuhinja s krevetom zauzela hipotetsku garažu.

I sad sve vrvi od soba, a nisu te sobe ni male. Cigla nije bila skupa, krediti su bili povoljni, a fasada se često ostavljala za bolja vremena koja nisu došla, za razliku od vlage i plijesni na vanjskim zidovima, pogotovo ondje iza kuhinjskih elemenata.

Uglavnom, vremena su se promijenila, djeca su se odselila, babe više odavno nema, a kuću treba grijati. Izolacije nema. Treba je održavati, zamijeniti koji prozor, koji kvadrat crijepa. A za koga? Možda bi ipak bilo bolje da je kuća bila manja. Možda bi ipak bilo bolje da su veliki prozori bili okrenuti na jug, a ne prema ulici? Puno možda, ali temelji su tu gdje jesu i točka.

Nema smisla žaliti. Nekada se tako gradilo. «Svi» su tako gradili. Mogao bih se kladiti da su u početku postojali neki katalozi tipskih rješenja od kojih je sve krenulo. Čuo sam čak i da se na općini moglo dobiti tipske projekte kad su ljudi htjeli graditi i ishoditi građevinsku dozvolu. Ali mislim da je u nekom trenutku «gradim kuću» počelo značiti «gradim takvu kuću», to što ja zovem hrvatskom kockom. Malo prilagodiš veličinu, malo prilagodiš raspored, ali zna se pobogu kako kuća izgleda, ne?

Ljudi su takvu kuću znali sagraditi sami, a to je bila velika stvar. Šteta je jedino što se takva poduzetnost i pažnja nije prenijela i na projektiranje i strateško planiranje.

Osim toga, ljudi su takvu kuću znali sagraditi sami, a to je bila velika stvar. Em uštediš, em si ponosan na sebe, em znaš popraviti ono što znaš sagraditi, em se povežeš s rodbinom, prijateljima i susjedima koji su ti pomogli sagraditi kuću, i čiju si ti kuću pomogao graditi. Sve su to lijepe posljedice samogradnje, a tome je svakako pridonijela činjenica da su se ljudi mogli izvježbati gradeći slične kuće, odnosno dajući si savjete u vezi s gradnjom.

Šteta je jedino što se takva poduzetnost i pažnja nije prenijela i na projektiranje i strateško planiranje. Pa da su si ljudi napravili kuće prikladnije veličine i oblika (čitaj: manje i niže). Kuće koje se lakše prilagode životnim promjenama (čitaj: mogu se prenamijeniti u više/manje stanova ili poslovnih prostora, s više/manje soba, znači treba misliti o ulazima, sanitarijama itd.).

Bilo bi dobro i da su projektirane tako da troše manje energije na grijanje (čitaj: južno osunčanje). Da skupljaju kišnicu pa štede vodu za zalijevanje vrta, kupanje, pa i piće. Da gledaju na vrt i prirodu i pomažu nam da se bavimo vrtom (čitaj: kuhinja s izlazom u vrt i staklenik, kompostni zahod).

Bilo bi lijepo i da su male u odnosu na odrasla stabla pa hodaš između njih i nekako su ti slatke, i cijelo selo ti je slatko. (A slatko ti je i znati da se ne moraš penjati dva kata do sobe.) Bilo bi lijepo i da imaju veći zajednički prostor za druženje, a ne samo «križni tlocrt» ili središnji hodnik s jednakim «ćelijama». Ali jednostavnost građenja je prevagnula.

U nekoj alternativnoj stvarnosti, država bi se sjetila uložiti u brzi javni prijevoz između gradova i ruralnih područja. U ovoj stvarnosti postoji privatna inicijativa.

Međutim, lako je biti general poslije bitke. Sve su to stvari kojih se treba sjetiti idući put kad se gradi, nema smisla žaliti za učinjenim. Ima smisla razmisliti kako najbolje iskoristiti postojeće kuće. U nekoj alternativnoj stvarnosti, država bi se umjesto u autoceste, fontane i farbanje sjetila uložiti u brzi javni prijevoz između gradova i ruralnih područja, pogotovo željeznički. Pa bi se isplatilo živjeti u selu i raditi u gradu, a time bi se polako stvarala i potreba za malim tvrtkama i radnim mjestima u ruralnim područjima.

Kvaliteta života bi se polako i sigurno podizala, a ljudi bi mogli iskoristiti postojeće nekretnine, uključujući «hrvatske kocke», umjesto da dižu kredite za precijenjene stanove u gradu ili trpe rastuće najamnine u kvartovima u kojima ne poznaju nikoga, niti postoji kultura međusobnog poznavanja i pomaganja.

No to je alternativna stvarnost. U ovoj stvarnosti postoji privatna inicijativa. Kad su već građene za višegeneracijsku obitelj, hrvatske kocke sigurno mogu udomiti neku namjenu koja podrazumijeva puno ljudi. Na primjer, kolektivno stanovanje (co-housing), u kojemu se kuća prilagodi za život više pojedinaca ili više obitelji, tako da biraš svoje susjede i oni biraju tebe.

Prednosti su ogromne, od uštede korištenjem zajedničkih prostora i sadržaja, do radosti života u zajednici, a modeli su razni, od suvlasništva do zadružnog iznajmljivanja. Treba imati na umu i potencijalne probleme: od pravnog reguliranja međusobnih odnosa i obaveza, preko načina na koji zajednica rješava povremene sukobe, do projektiranja prostora koji omogućuju ekstrovertiranost i introvertiranost. Ali zajednički život se treba i može projektirati, učiti i njegovati, tako da ga se ne treba bojati.

Druga očita namjena je turizam. Hrvatska kocka se može pretvoriti u tzv. ruralnu kuću za odmor (službena kategorija za OPG turizam!), ili u hostel, ili u sobe za najam sa dijeljenim zajedničkim sadržajima... Mogućnosti su zapravo jako velike, samo treba dovoljno voljeti rad s gostima, i treba napraviti dovoljno dobar projekt adaptacije, da se u kući stvori ona dobra atmosfera koja će joj u duševnom smislu «zaobliti vrhove».

Mogu se te hrvatske kocke koristiti i za različite radionice i događanja, od izrade rukotvorina i ajvara do festivala igara, plesa i poezije, i još puno toga, pogotovo u kombinaciji s turizmom i ekološkom poljoprivredom.

Postoje kućevlasnici i arhitekti koji vole napraviti projekt obnove koji pazi i na ekološku održivost, i gradnju zajednice, i ekonomsku računicu, i povezivanje duše čovjeka s duhom mjesta.

Koliko god imale nedostataka zato što su tipski štancane bez obzira na specifičnosti svake pojedine parcele i obitelji, postoje kućevlasnici i arhitekti koji se vole uhvatiti u koštac s takvim izazovom i napraviti projekt obnove koji pazi i na ekološku održivost, i gradnju zajednice, i ekonomsku računicu, i povezivanje duše čovjeka s duhom mjesta.

Mi smo nedavno izradili mnoštvo tlocrtnih rješenja za preuređenje jedne takve kuće u mjesto koje može primiti goste i pružiti im priliku da se druže, jedu finu domaću ekološku hranu i sudjeluju u različitim tipovima radionica. Svojski sam uživao u tome! Ljudi koji su se odlučili za taj projekt žele od napuštenog prostora stvoriti mjesto koje vrvi životom i pozitivnom energijom. To je krasno!

Osim toga, mislim da je danas jedan od glavnih zadataka arhitekata taj da ne grade novo ako baš ne moraju, odnosno ako prednosti novogradnje ne nadmašuju adaptiranje postojeće nekorištene nekretnine. I to zbog zdravog razuma: zauzimamo manje prirodnog prostora, manje zagađujemo, i manje se zadužujemo.

K tome, lijepo mi je pomisliti na budućnost u kojoj bi hrvatske kocke mogle udomiti val adaptacija i renovacija, val prenamjena, val života koji nitko nije naslućivao, a mogao bi ih pretvoriti u vesele, kabaste, stršeće mrge koje gledamo sa smiješkom i pitamo se kakva zanimljiva mjesta skrivaju.