Pripovijedanje u arhitekturi - komunikacija dobrostanja
Veljko
20.07.2016
Zamisli da si arhitekt i da ti dođu neki klijenti želeći da im projektiraš kuću. Nisu oni došli radi kuće, nego radi sreće. Možda to ni sami ne znaju, ali upravo za tim tragaju: za mjestom na kojem mogu biti tko jesu, kad su sami i kad su s drugima, kad rade nešto i kad se odmaraju. Kao što je rekao Christopher Alexander, u potrazi su za trenucima i situacijama u kojima se osjećaju najživlje.
Potom treba napraviti projektni program, ali ne radi se samo o usklađenju investicije s kvadratnim metrima i pomodnim stilovima. Radi se o stvaranju atmosfere koja pridonosi dobrostanju. Ali što je atmosfera?
Ako pitaš nekoga kako je, vjerojatno ćeš dobiti odgovor o općem stanju, istodobno povezanom s tijelom, umom i emocijama. Da možeš pitati arhitektonski prostor kako se osjeća, odgovor bi se ticao atmosfere. To bi bio unikatan odgovor jer bi svatko od nas za isti prostor dobio malo drugačiji odgovor. Louis Kahn je rekao da se sebstvo nastoji proširiti kroz arhitekturu. E pa, sučelje čovjekova iskustva i materijalnog okruženja je atmosfera. Dakle, ako želimo stvoriti prostor u kojemu se netko osjeća dobro - a želimo to - moramo se služiti arhitektonskim sredstvima da bismo stvorili atmosferu koja mu pomaže da se osjećaju dobro.
Ali kako ćemo nagovoriti klijenta da govori o atmosferi, o svojim potrebama, o svojem dobrostanju? Sve je to jako osobno, subjektivno i individualno. Moramo ga ohrabriti, pitati, slušati tijekom izrade projektnog programa i svakako prije nego što napravimo prve skice. Jer kad su skice u igri, njihova je vizualna privlačnost toliko snažna da će stvoriti očekivanja i usmjeravati proces projektiranja i u umu arhitekta i u umu klijenta čak i ako taj konkretan smjer projektiranja otežava postizanje klijentova dobrostanja.
Međutim, ulazni podaci koje dobivamo od klijenata katkad su rascjepkani, nedosljedni, puni predrasuda, proturječni, zbunjeni, pa čak i neiskreni ako klijent ima problema priznati - sebi ili nama - što ga čini sretnim. No mi moramo pokušati učiniti ulazne podatke što koherentnijima i što korisnijima za proces projektiranja. I zato predlažem jednu metodu koja može pomoći, a radi se o pripovijedanju.
Pogledajmo primjer. Ovo je ulomak iz bajke za jednu vrlo poetičnu klijenticu, koja je željela slatku kuću usred Gorskog kotara. Ova ilustritrana priča stvorila je fantaziju o tome kako je kuća nastala uslijed niza čarobnih događanja pred očima jedne djevojčice u prolazu. Svi stadiji stvaranja kuće bili su na neki način povezani s njezinim okruženjem i sa željama klijentice. Priča je također odražavala činjenicu da je klijentica osoba u dubokom dodiru s vlastitim emocijama te da se, u njezinom svjetonazoru, sve u životu događa s razlogom.
Ovo je ishod: kuća s kućicom koja je zapravo prozor izvučen na van tako da postane sjedeći prostor koji lebdi u spektakularnom pogledu. To je ujedno jedan od elemenata iz bajke.
Priča nam je pomogla stvoriti međusobno razumijevanje te je definirala atmosferu toliko dobro da smo se tijekom sljedećih faza projektiranja mogli referirati na nju i temeljiti odluke na njoj.
Drugi primjer, koji se tiče renovacije jedne obiteljske kuče, drugačiji je utoliko što je klijentica sama pisala o svojoj viziji kuće i njezine atmosfere, nakon što smo je s povezom na očima proveli kroz naš studio, u kojem je osjećala i komentirala atmosferu. Evo ulomka iz njezine priče: “Kuhinja bi bila kao potok. Sve dolazi i prolazi. Postoji neprestano kretanje. Nakon kupaonice, to je najvitalniji dio, ali zato što potok uvijek teče, ne zato što postoji neki element s intenzivnom atmosferom. Smirenje, relativni mir, tako da ljudi mogu doći i malo ga uzburkati, ali onda će se opet posložiti i vratiti privatnost.”
Izražavanje ovoga, i još puno drugih elemenata, bilo je iznimno važno za dobrobit klijentice jer joj je pomoglo da se pozabavi strahom i nesigurnošću koji proizlaze iz njezinih djetinjih iskustava u kući i sadašnjeg ruševnog susjedstva.
Dakle, vidjeli smo da pripovijedanje može učiniti klijentove ulazne podatke koherentnijima, da može pridonijeti klijentovoj svjesnosti te da na može pomoći da izbjegnemo prerano usredotočenje na vizualno. Ali još su dvije dobrobiti pripovijedanja kao metode za izradu projektnih programa:
Sloboda izražavanja: Pripovijedanje je zabavno i ne iziskuje uobičajenu logiku. Ljudi se mogu izraziti metaforički i simoblički, a sam proces im može pomoći da se opuste i slobodno komuniciraju.
Povjerenje: Stvarajući priču i razgovarajući o njoj, klijent i arhitekt mogu utvrditi da postoji zajedničko razumijevanje ciljeva kojima projektiranje mora stremiti. To onda može pomoći donošenju budućih odluka. A ako treba mijenjati projekt zbog tehničkih ili financijskih ograničenja, lako možemo procijeniti koliko ga možemo promijeniti, a da ne ugrozimo željenu atmosferu.
Na što bismo trebali paziti pri korištenju pripovijedanja?
Na forsiranje: Kao i sa svakim projektantskim alatom, moramo pažlijvo odlučiti kada, kako i u kojoj mjeri koristiti pripovijedanje, pogotovo zato što mnogi nisu navikli na intenzivnu i osobnu komunikaciju. Prije svega, kao što je rekao Christian Norberg-Schulz, trebali bismo izbjegavati educirati klijenta bez poštovanja za njegov ukus i želje.
Projekti za profit: Najveći “disclaimer” koji moram dati tiče se toga da sam ovu metodu koristio samo za kuće koje sam klijent (barem djelomično) namjerava koristiti. Kada govorimo o ciljevima projekata kojima je isključiva svrha profit, priča o kvaliteti i prepoznatljivosti mogla bi puno toga postići, ali ne bih je koristio kao marketinški trik.
Da zaključim, umjetnost pripovijedanja je način da postignemo ravnotežu u procesu arhitektonskog projektiranja baš kao što nam umjetnost arhitekture pomaže postići ravnotežu u životu. To se događa u duhu integrativnog dizajna, odnosno u duhu iskrenosti, sinergije i potrage za istinom. Osim toga, u pripovijedanju možemo uživati, a sreća tijekom projektiranja sigurno ne može odmoći sreći klijenata u njihovom budućem arhitektonskom prostoru.
Bilo ono metafizičko ili ne, dobrostanje je stvarno i bitno te nesumnjivo ujtečemo na njega svojim projektima. Zato je dobro govoriti o njemu i educirati arhitekte o njemu, kako ne bismo zaboravili da je ljudsko biće u središtu naših projekata i procesa projektiranja, a ne samo u 3d prikazima.